Edgar Allan Poe

NE HAJEM
Ne hajem što mi zemna kob
malo znanog sadrži -
niti što duga ljubavna dob
mrije u kratkoj mržnji: -
ne tužim što je veliki broj
sretnijih od mene,
već što ti žališ udes moj
kad sam sijen sjene

JEDNOJ U RAJU

Sve si mi bila, ljubavi,
Sve sto mi duse iste
Moj zeleni otok, ljubavi,
I cesma, i svetiste;
Svud vijenci voca, cvjetne hvoje,
I sve sto bjese moje.

Prelijepi snu, ne trajes vise!
O, zvijezde nade, sto ste sjale,
Sad oblaci vas sakrise!
Glas Buduceg mi vice: "Dalje!"
Ali moj duh se, lebdec, njise
Nad tamnim morem prosle srece
Uzasnut, nijem, sve tise.

Jer jao! Jao, u meni
Zivota svjetlo trne.
"Nikad vec - nikad za te"
(kao da valove crne
slusam sto sapucu kleti)
"Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti."

Svi sati su mi poput zore,
A noc ko sanja cista,
Gdje tvoje tamne oci gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plesu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?

Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tudji lezaj tad su zloba
I crni zlocin oteli te,
Od nasih magla i od mene,
Gdje srebro tuznih vrba vene


San u snu

Čak mi i život davan
(pošto može) liči na san,
ja nikada ne bih hteo
da budem car Napoleon,
nit se moja zvezda gnezdi
na dalekoj nekoj zvezdi.

Odlazeć od tebe sada
priznajem ti srca rada -
takvih bića bi niz ceo
koja moj duh ne bi sreo
da su prošla pored mene
kroz oči mi zatvorene -
ako mir se moj raspada,
noću, danju, bilo kada,
poput ničeg, poput sanje,
dal ga zato ode manje?

Stojim dok svud oko mene
na sprudu se vali pene
i na mome dlanu bleska
roj zrnaca zlatnog peska -
malo! Al je i to malo
kroz prste u ponor palo!
Moje rane nade? - davno
iščezle su one slavno,
poput munje što zasija
za tren nebom - pa ću i ja.

Tako mlad ? Ah! Ne - zacelo!
Još me smori moje čelo,
al ti da sam ohol kažu -
oni lažu - glasno lažu -
od srama mi drhte grudi,
jer se bedni čas usudi
da čast osećanja mojih
sa imenom niskim spoji -
ni stoičan? Ne! - U zlobi
i teskobi moje kobi
s podsmehom ću prezirati
tu žalosnu slast "trajati"
Šta? Zenona senka! - Nikad!
Ja! Trajati! - Ne -ne čikat'!

Primi poljubac u čelo!
I, dok krećem neveselo,
potvrđujem tebi smelo -
jer istinu sada znamo
da moj život san bi samo;
Sad kad nesta moja nada,
poput ničeg, poput sanje,
dal je zato ode manje?
Sve što znamo i gledamo
zbilja san u snu je samo.

Dolazim do šumnog žala
izmučenog srdžbom vala,
i uzimam zrnca peska
koji kao zlato bleska -
malo! Al je i to malo
kroz prste u ponor palo,
dok mre srce malaksalo!
O sudbo! Zar nema spasa
ni jednom od zlog talasa?
Sve što znamo i gledamo
da li san u snu je samo?